Makovi

Dobrodošli na moj blog

20.07.2017.

Meha

Prošle nedelje sam išao kod gazda Mehe. U istočnu Hercegovinu. Zovemo ga gazda Meha, što zbog njegovog velikog imanja što zbog njegovog držanja. Živi sa ženom Esmom. Išao bih svake jeseni kod njega, da dovezem nešto za zimnicu. Ako se ne bih kojim slučajem javio u jesen u neko očekivano vrijeme i rekao da dolazim uskoro, zvao mi on i pitao: „Kenjac, misliš li ti dolazit vamo“. Do Mehe ima i tri sata fine vožnje. Kada siđete sa magistrale i prođete kroz staru hercegovačku kasabu, imate voziti još nekih pola sata uz gornji tok rijeke, kroz živopisan i lijep kraj. Na tom dijelu puta dugom nekih dvadeset i pet kilometara , ako umijete da gledate, ugledati ćete i dvadesetak što spomenika, što spomen ploča ratnicima nekog prošlog vremena, grobalja ovih ovovremenskih, muslimanskih, pravoslavnih, katoličkih, nekropola stećaka. Haman na kilometar po jedano groblje ili usamljeni grob ili nečije obilježeno mjesto stradanja. Svaki put bi me to nekako zateklo. Meha je sjedio pred kućom ,pod lozom u hladu. Pred njim bokalić i mala čaša za rakiju. Zagrmio je svojim hrapavim glasom kad me ugledao: „ O mali stiže ti, kako bi!?“ Pozdravili smo se i sjeli, razgovarali. O svemu, njemu bih mogao reći sve. Pa mu tako rekoh i za ona groblja uz put. Dodadoh kako mislim o tome kako nam odlaze očevi, majke, sestre, braća,drugovi i kako znamo reći kako su otišli na bolje.Kako je Svevišnji tako odredio. Kako govorimo to u strahu. Postajemo svjesni prolaznosti, toka vremena i onoga što vrijeme čini. U strahu smo se jer ne znamo. Ali samo na kratko. Brzo zaboravimo i opet živimo svoje živote, male, pohlepne, pune zavisti, mržnje, nerazumjevanja, nemira, bez ljubavi. Priznadoh mu da često posjetim grobove mojih najbližih i najdražih, češće nego što to moj um može podnijeti. Da se prisjetim njihovih života od početka do kraja, onoliko koliko znam, pomolim se bogu onoliko koliko znam. I da to sve traje nekoliko minuta. Nakada znam da posjetim i stara groblja, nekropole stećaka, ona usput dovde. Grobove ljudi o kojima ne znam ništa. Tamo se zadržim puno duže nego na ovim ovovremenskim grobljima. Zamišljam kako su živjeli ti ljudi, rekonstruišem njihove živote onako kako to moj um u tom trenutku želi.Puni su važnog, hrabrog i odvažnog istovremeno mirnog , spokojnog i srećnog. Tu se mogu zadržati satima. Meha me saslušao, gledajući svojim plavim očima ravno u moje. Uze novine sa stola, smota ih, udari njima u dlan druge ruke nekoliko puta, baci ih na sto i reče mirno: "Šutimo. Šutimo kada nas je strah. Šutimo kada ne smijemo, kada ne možemo, kada nije vrijeme, kada je grehota. Kako se ova moja rakija zna pretvoriti ili u smijeh ili u belaj, tako se i šutnja zna pretvoriti u zaborav.“ Zastade pa dodade nakon duže pauze: „ A zaborav u nerazmjevanje. Nerazumjevanje u mržnju. A nakon mržnje ti nastaje nekontrolisani haos. Ne kenjaj mali bogati nego popij još jednu“ Nisam ga razumio na prvu, tek po povratku kući. Bar sam pokušao da sve razumijem. Utovarili smo u auto ono što mi je već pripremio. Pitao sam ga kao i svaki put koliko mu dugujem a on zaurla na mene kao da sam ga ošinuo kandžijom: „Duguješ govno, sjedi“. Znao sam šta slijedi. „Je li , šta je ono moj Mirso reko prije nego je izdahnuo, ono kad ga ubiše dušmani gore u planini, zarad ovih dušmana“ pokazujući glavom na smotane novine na stolu. Ispričao bih mu, svaki put bi malo dodao , nakitio. A nije Mirso rekao ništa te ledene zore. Nije imao kada, prekinuo ga kuršum. Ostade klečeći na bijelom snijegu. Glave podignute, sa usnama namještenim tako kao da želi izgovoriti psovku. Vozio sam nazad, misleći o Mirsi, o onome što ja rekoh Mehi i onome šta on reče meni. Možda je bilo bolje da nismo govorili jedan drugom tako što. Ali dobro, jedan je gazda Meha.

10.01.2017.

Jabuka

Adilaga i njegova supruga Harja poznatija kao Adilaginica, oboje u sedamdestim godinama života, živjeli su maloj kući od ćerpića u gornjem dijelu mahale. Iznad kuće uz brijeg prostirao se poveći voćnjak. Bilo je rano proljeće kada sam prvi put kao dječak ušao u njihovu kuću. Unutra kuća uredna, zidovi bijeli kao da su tek okrečeni. Na njima ništa osim kalendara na jednom zidu i tapiserije sa motivom Meke na drugom. Na podu šareni vuneni ćilimi. Okvirovi prozora ofarbani u plavo. U ćošku fijaker u kojem je pucketala vatra. Miris sagorjele bukovine se mješao sa mirisom kafe koju je Hajra zaljevala vrelom vodom. Osjetio se i miris jabuka, na mahove i jak, iako u sobi nije bila ni jedna jabuka. Sećija, sa potvrdim jastucima punjenim slamom. Na njima uštirkano heklanje. Iz uglova stropa sobe su stršale metalne kuke. Po jedna u svakom uglu. Pogledom sam šarao po sobi. Pogledao bi Adilagu, njegovo lice, staro i izborano, Hajru koja nije puno govorila, uglavnom spuštena pogleda. Razlijevala je kafu izgovarajući bujrum svaki put kad bi stavila fildžan pred nekoga. Prvi fildžan stavi pred mog oca, drugi pred Adilagu pa pred moju majku i na kraju sebi. Pogledom opet obiđoh one četiri kuke.Nemogavši sebi objasniti smisao tih kuka osjetih nekavu nelagodu. Upitah oca kada ćemo ići kući na šta me je on samo pogledao sa smješkom, što je trebalo značiti da više ne postavljam to pitanje. Pričali su nečemu ozbiljnom, o politici, o ratu, o stradanju. Nisam baš razumio šta govore. Kada je došlo vrijeme dnevnika Adilaga kratko reče Harji: „Upalider ga Hajro“. Na televiziji su prikazivali slike rata sa Bliskog istoka. Dnevnik se završio a Adilaga će opet : „Ugasider ga Hajro“. Dođe kasno ljeto iste godine. Po drugi put sam išao sa svojim roditeljima u posjetu Adilagi i Adilaginici. Adilaga je sjedio na sćemliji pred magazom kuće, pred njim gomila crvenih jabuka. Razabirao ih je. U prvi sepet veće, u drugi manje a u treći one oštećene. Kad bi napunio sepete unio bi ih u magazu. Magaza je bila ispod sobe u kojoj sam bio u proljeće te godine. Hajra je nešto deverala oko tegli sa šerbetom od ruža. Premještala bi ih sa jednog kraja vanjske daske prozora na drugi. Poneku teglu bi podigla ka nebu i pažljivo gledala u nju. Ušli smo u kuću. Hajra je ispekla kafu. Ponudi je istim redoslijedom i sa bujrumom. Iznese nam na sto šerbe od ruža i veliku metalnu posudu sa crvenim jabukama. Onim velikim iz prvog sepeta. Podigoh pogled prema stropu, na svakoj kuki su visile po dvije jabuke ubrane sa dijelom grane i nekoliko listova. Adilage i Adilaginice nema već odavno. Prođem ponekad pored njihove sad oronule kuće. Voćnjak je još tu, jabuke su stare, ne rađaju više ali ja svaki put osjetim njihov miris.

06.01.2017.

Pjesnik

Kad je onomad Zaim počeo pisati pjesme, umalo ga ne demobilisaše zbog toga. Pisao je on tako, onako, da olakša dušu. Govorilo se da je puko, da mu nije dobro. Dođe tako do četnog strarješine, do moraliste čak. Pa zašto Zaime, možemo li mi nešto pomoći. Uzalud je pokušavao dokazati da je normalan. Nisu mu vjerovali. Prošlo neko vrijeme i Zaim shvati nije vrag šala i prestade pisati pjesme. Zaim je bolje, govorilo se. A ko zna šta mu je bilo, valjda rat. Dođe vijest. Naša izvidnica upala u zasjedu. Svi izginuli. I Zaim. Bolje biti neshvaćen pjesnik nego mrtav vojnik.

04.01.2017.

Opruga

Atif tetak mog druga Denija. Kad smo bili tinejdžeri posjećivali smo ga tokom ljetnih raspusta. Živio je sam u malom selu nadomak rijeke. Odlazili smo kod njega pod izgovorom da želimo u ribolov. Ustvari, odlazili smo samo da bi otišli negdje, očekujući i tražeći avanturu. Put bi trajao nekoliko sati starim ofucanim autobusom. Tačnije, to je bio kamion na koji je neprirodno nasađena karoserija autobusa, produkt dovitljivog socijalističkog inžinjeringa. Kod tetka Atifa bismo stigli u večernje sate, sumrak bi se spuštao nad dolinom kojom su odzvanjali zvuci cvrčaka. Ošamućeni od izduvnih gasova koji su se probijali u putničku kabinu, buke starog dizela i vibracija jedva bismo čekali ući u kuću i svaliti se na stari kauč smješten pod prozorom sobe. Atif bi nas dočekao kao da nas je vidio prije nekoliko sati a ne prije nekoliko sedmica ili čak prošle godine. Ne zato što nam se nije radovao već jednostavno što je bio takav. A radovao se svakom našem dolasku, znali smo to. Odmah bi nas ponudio varenikom ili sokom, ponekad i rakijom, sjeo bi pored nas, zapalio škiju i počeo da nas ispituje. O svemu. Oči bi mu često zasuzile, nakašljao bi se govoreći kako je škija ljuta. Kada bi bilo vrijeme za spavanje ustao bi, otišao do kredenca, uzeo u ruke izubijanu vekericu i počeo da je navija. Svaki put bi napravio tačno sedam okreta ključem za navijanje, naglas brojeći. Jednom smo ga pitali zašto tako navija vekericu, svaki put sedam puta okrečući ključ. Rekao je da zna da broji samo do sedam a da zna više opruga bi mogla pući.Nema ga više. I nakon toliko godina često se sjetim Atifa, ljute škije i vekerice. Često zamislim kako je moja glava nekakva vekerica u kojoj su popucale mnoge opruge od čestog i pretjeranog navijanja. Ne bi da znam manje. A znam i to da oči ne zasuze samo od ljute škije.


<< 07/2017 >>
nedponutosricetpetsub
01
02030405060708
09101112131415
16171819202122
23242526272829
3031

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI
hadzinica
Lovac u žitu
Titomanija
Priče s igrališta
Kad se čita može malo tiše!
Tišina
više...

BROJAČ POSJETA
876

Powered by Blogger.ba